Povijest


Osnivanjem Riječkog športskog sveučilišnog saveza koncem 2004. športske aktivnosti Sveučilišta u Rijeci isplivale su iz razdoblja obilježenog nedostatkom sustavne potpore studentskim športskim interesima, slabom međusveučilišnom suradnjom i posljedičnim natjecateljskim diskontinuitetom. Kroz nekoliko godina predanog rada osnivača studentski je šport, pomaknuvši se s margina javnih interesa, počeo poprimati organizirani karakter i sve prepoznatljivije mjesto u studentskom životu. Rastuće brojke učesnika u natjecateljskim statistikama ovakav uspjeh potvrđuju i, štoviše, još mnogo lijepoga obećavaju.


Razvoj sveučilišnog športa u tranzicijskim i novonastalim europskim zemljama proces je polagan, bremenit brojnim problemima, od slabe infrastrukture i nedostatnog financiranja, koje u visokoškolskim krugovima kao da nosi etiketu sudbine, do manjka organizacijskog entuzijazma i krize interesa mladih za bavljenje amaterskim športom uopće. Fokusi modernih društvenih gledišta daleko su od istinskih športskih vrijednosti, uslijed čega bavljenje športom u odsustvu medijskoga glamura nemalom dijelu mlađeg naraštaja izgleda bespredmetno, a bilo kakav oblik volontiranja, na čemu se studentski aktivizam inače i temelji, proglašava se smiješnim. Ili jos lošije: sumnjivim! Bez institucionalizacije organizacijskih nastojanja manjeg broja upornijih studenata i njihovog povezivanja u koherentnu nacionalnu športsku sveučilišnu mrežu daljnjeg napretka izgleda nije moglo biti.

 

U valovima pokušaja da se pronađe izlaz iz takve situacije nastajale su športske udruge na pojedinim hrvatskim sveučilištima, a čast najstarije pripada onoj zagrebačkog sveučilišta, koja je još u devedesetima imala zapažene rezultate. U odsustvu detaljnije zakonodavne regulative izvannastavni aspekti studentskog života, šport ponajprije, gurnuti su na margine, gdje su bez financijskih i drugih poticaja godinama čekali na kritičnu masu entuzijazma i organizacijske spretnosti u studentskim tijelima, pa da se konačno dogodi nekakav iskorak koji bi garantirao i kontinuitet i kvalitetu.

 

U riječkom sveučilišnom športu ta se kritična masa nakupila u već neko vrijeme aktivnim studentskim športskim društvima (SŠD) „SOSS“ s Medicinskog, „Pravnik“ s Pravnog i „No limit“ s Tehničkog fakulteta. Iskorak kojim se krenulo u ispunjavanje prostora kojeg domaća legislativa ostavlja u području podzakonskih akata bilo je osnivanje RŠSS-a 30. prosinca 2004. Naime, bez pravne osobnosti, bez formalizacije djelatnosti i strukture te integracije u sustav sveučilišta financiranje je studentskog športa poput probušena balona: niti je to smisleno, niti itko u njega želi puhati.

 

Stoga je upisom u Registar udruga RH dana 11. veljače 2005. otvoren put bržem razvoju športa u riječkoj akademskoj zajednici. Brojne športske manifestacije organizirane u protekle četiri godine, uz nemali broj podržanih športskih disciplina i konačno postignuti kalendarski kontinuitet čine faktički supstrat na kojem počivaju brojne pohvale volonterima Saveza i kojim se pomalo privlači pažnja šire javnosti. I ono najvažnije, sve veći broj studenata uključenih u športske aktivnosti tijekom cijele godine čitavom poduhvatu zapravo daje smisao opravdavajući afirmaciju Saveza u nositelja športskih aktivnosti na kojeg se pri Sveučilištu jako dugo čekalo. Veliki osobni doprinos takvome razvoju događaja pružili su idejni začetnik osnivanja Saveza i voditelj većine projekata Haris Pavletić, student Medicinskog fakulteta, te sveprisutni Ivan Dobrović, student Pravnog fakulteta kojeg se, najkraće rečeno, viđa na svim mjestima gdje riječi postaju djelima. Pavletić je tako pri osnivanju izabran za predsjednika, a Dobrović za dopredsjednika Saveza, na kojim funkcijama su neupitno i danas. Kod začetaka i uspješnog djelovanja RŠSS-a valja istaknuti ogledni primjer odnosa uprave jednog sveučilišta prema športu u vidu razumijevanja i podrške koju su studenti primili od gospodina rektora, akademika Danijela Rukavine te gospode prorektora, prof. dr. sc. Pere Lučina, prof. dr. sc. Gorana Kalogjere.

 

Inače, zavojit je i dug bio put kojim se došlo do funkcionalne nacionalne športske sveučilišne piramide sa Hrvatskim sveučilišnim športskim savezom na vrhu. Vrh piramide, HSŠS, formalno je osnovan još 14. prosinca 1991. u Zagrebu, a primljen je u FISU 1993., te u EUSA-u 2001. Međutim, bila je to baza piramide koja je godinama bila nejasno organizirana. Čelnici pojedinih udruga jedva su se i poznavali te ne čudi izostanak redovitih natjecateljskih ciklusa kojima bi bila obuhvaćena sva sveučilišta. Prvim korakom u sređivanju temeljnih odnosa športskih udruga na razini sveučilišta bilo je osnivanje Zajednice športova J. J. Strossmayer u Osijeku. U tom kontekstu vrijedi spomenuti zaslužnog tadašnjeg studenta Alena Bjelicu, koji je svoja organizacijska iskustva podijelio sa riječkim kolegama, koji mu se i ovom prilikom zahvaljuju.

 

Takva ideja, objedinjavanje športskih udruga pojedinih fakulteta, koje su već bile stekle pravnu osobnost, u jedinstvenu, krovnu udrugu pri sveučilištu nakon Osijeka je sprovedena u Rijeci, ali ovaj put pod imenom športskog sveučilišnog saveza. Interesantno, a pokazalo se i dobrim potezom, u RŠSS je još učlanjena i Udruga kineziologa Sveučilišta u Rijeci (UKSUR). Među studentima omiljen Viktor Moretti, profesor, predsjednik UKSUR-a, osoba je s najdubljim osjećajima za sveučilišni šport, te stalni suradnik i voditelj raznih ekipa na svim sveučilišnim športskih događajima od samog trena kada je 2003., na sreću studenata Medicinskog fakulteta, preuzeo vodstvo njihovog kolegija Tjelesne i zdravstvene kulture. Kineziologinja Aleksandra Pejčić, inače redoviti profesor pri Visokoj učiteljskoj školi u Rijeci te Veno Đonlić, viši predavač pri riječkom Filozofskom fakultetu  svojom su pomoći pri osnivanju odnosno radu također zadužili RŠSS.

 

Postupno, nakon osnutka RŠSS-a i ostala su hrvatska sveučilišta pristupila objedinjavanju udruga u saveze pa sada, nakon uspostavljanja trajne međusveučilišne suradnje, konačno možemo strukturu HSŠS-a okarakterizirati dobro utemeljenom.

 

Pri osnivanju RŠSS-a glavnim su ciljevima istaknuti kvalitetnija provedba i nadzor športskih aktivnosti pri fakultetima, uključivanje što većeg broja studenata u šport, te razvoj stabilne sveučilišne športske lige selekcijom iz koje bi se sastavili najbolji timovi i osiguralo uspješno predstavljanje sveučilišta na nacionalnom i međunarodnom natjecateljskom programu. Logično, dakle, potreba povećanja natjecateljskih kapaciteta u broju učesnika i športskih disciplina izrasla je u imperativ za ispunjenje kojega se RŠSS, pored vlastitih lokalnih, uključio u organizaciju natjecanja na nacionalnom, a ubrzo i na međunarodnom nivou. Time je ne samo okupljen kolektiv ambicioznih volontera s raznih fakulteta koji su, kao uhodana ekipa, lakše podnašali rastući teret organizacija natjecanja već su postavljeni i viši izvedbeni standardi koji su i drugim savezima djelovali poticajno. Sve u svemu, uprkos manjim oscilacijama na nacionalnoj razini kvaliteta i opseg sukcesivnih natjecanja, kako ćemo uskoro vidjeti, imali su uzlazni trend. Od istaknutih studenata volontera spomenimo zaista one najprisutnije, Marka Matića iz Rijeke, od prošle godine športskog direktora Saveza, te vedri lik Marijane Bašković iz Rijeke, glavne tajnice Saveza od samih početaka do lanjske godine. U sferi marketinga i prikupljanja sredstava istaknuo se Augustin Dokoza-Bukvić.

 

U ciljevima rada Saveza je i obogaćivanje sveučilišnih akata valorizacijom studentskog učešća na športskim natjecanjima, kao i u njihovoj organizaciji, i to najbolje kroz sustav ECTS bodova. Dosadašnji uvriježeni principi da se na volonterski studentski rad i/ili samo sudjelovanje u športu ne obraća nikakva pažnja, osim kada volonter zbog istoga izostane s nastave pa umjesto ECTS bodova ili potpisa u indeksu - skuplja probleme, e to je jedna redikulozna praksa o kojoj bi jednog dana bilo lijepo čitati kao o bizarnom kuriozitetu iz prošlosti. Premda u tom projektu nema većeg utjecaja, Savez se svesrdno zalaže za izgradnju Sveučilišnog kampusa na Trsatu od kojeg se, između ostalog, očekuje proširenje športske infrastrukture. Potonja je inače vrlo nesrazmjerno raspodijeljena kada se uspoređuju profesionalni i, s javnozdravstvenog aspekta mnogo važniji, amaterski šport. Razlike su velike i među pojedinim športovima. Uglavnom, športskih terena u Rijeci ni studentima, ni rekreativcima nikada dosta. O problemu sudjelovanja studenata-profesionalnih športaša na sveučilišnim natjecanjima također će biti riječi u bližoj budućnosti.

 

Osvrnimo se sada malo na rezultate rada Saveza i na učešća naših studenata na natjecanjima. Odmah po osnutku Saveza krenulo se u formiranje sveučilišne lige, čija je uspješna realizacija uslijedila u istoj akademskoj godini, 2004./05. Za uhodavanje odrađena je organizacija turnira u odbojci na pijesku i u vaterpolu u Medveji, u rujnu 2005. Savez se još u svojim samim počecima priključio organizaciji Torpedo kupa i UKSUR kupa 2004. UKSUR kup, otvoreno natjecanje turnirskog tipa u nekoliko športova (mali nogomet, streetball, cross) s više od 300 učesnika našao se zatim na redovnom programu organizacije Saveza svih narednih godina.

 

Umag je 2006. bio mjestom krštenja Saveza prvim zaista velikim poduhvatom, jer organizacija Sveučilišnog športskog prvenstva RH je polučila dotad nezapamćene statistike i kasnije nanadmašenu kvalitetu: 552 učesnika u 13 športskih disciplina na desetak športskih borilišta. Značenje brojke od preko 50 studenata volontera za iscrpljujući danonoćni rad znat će interpretirati onaj, i samo onaj koji ih je za događaje te vrste ikada pokušao regrutirati, ne bilo kada, nego baš tada: usred ljetnog ispitnog roka. Događaj pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike zatvoren je vrlo posjećenom svečanom ceremonijom u nazočnosti brojnih visokih gostiju. Vidjevši navedeno, po povratku u Rijeku rektor Sveučilišta, akademik Rukavina odlučio je organizacijskom odboru izvanredno podijeliti odličja.

 

Umaški uspjeh iz 2006. doimao se maksimumom složenosti kojeg struktura utemeljena na volonterskom radu može polučiti, Ipak, apetiti su ubrzo otišli korak dalje. Europsko sveučilišno prvenstvo u odbojci (EUCV) u srpnju 2007. održano u Rijeci manifestacija je bez presedana u hrvatskom sveučilišnom športu. Oko 120 volontera sa svih hrvatskih sveučilišta, opet usred ljetnog ispitnog roka, u organizaciji RŠSS-a brinulo se za izvedbu Prvenstva koje je ugostilo 468 natjecatelja sa 34 europska sveučilišta iz 17 zemalja. Iskustvo prenaporno da bi bilo i ugodno ostalo je usamljenim događajem najviše kategorije otkad je hrvatskih sveučilišnih športskih saveza.

 

Dotična je 2007. godina bila vrlo sadržajna. Osim redovnog UKSUR kupa izdvojimo Aerobic day u studenome, vikend manifestaciju u suorganizaciji RŠSS-a i športskog društva Active, a u vodstvu međunarodnih licenciranih trenera aerobica, tae-boa i pilatesa, uz preko 250 sudionika. Nadalje, Dan hodanja održan 05. listopada, na Svjetski dan pješaka, okupio je oko 5000 građana, od čega 400-tinjak studenata, a Pliva je za svaki prehodani kilometar donirala jednu kunu u svrhu prevencije kardiovaskularnih bolesti. Tradicionalni riječki Homo si teć, ulična humanitarna utrka pod pokroviteljstvom Grada Rijeke i Novog lista, također je ušao u godišnji radni plan Saveza.

 

Pored redovnog programa u 2008. godini bitna novina su Studentske športske igre Alpe-Adria, organizirane na inicijativu RŠSS-a u namjeri da postanu redoviti događaj koji bi kroz športska natjecanja u više disciplina okupljao studente zemalja alpsko-jadranske euroregije. Prve igre održane su u Crikvenici u svibnju uz učešće sveučilišta iz Austrije, Italije i Hrvatske.

 

Projekt Academicus također je planiran za dulje staze, a njime se u sveučilišni šport uključuje i nastavni kadar. O športskim disciplinama će s vremenom odlučiti afiniteti sudionika, koji su zasad mahom nepoznati.

 

Glede učešća i uspjeha riječkih sveučilišnih ekipa na domaćim i međunarodnim natjecanjima zamjetan je pozitivan trend. Još 2003./04. na državnom prvenstvu osvojena je po jedna zlatna (odbojka, žene), srebrna i brončana medalja. Odbojkašice su tim zlatom izborile pravo nastupa na EUCV 2004. u Portugalu, osvojivši ondje odlično 4. mjesto, uzevši u obzir da je konkurencija u europskom natjecateljskom krugu nešto na što se mladi hrvatski sveučilišni šport nije imao kada pripremiti. Državno prvenstvo u Crikvenici iduće 2004./05. donijelo je dvije medalje više od lanjskoga, a ponovo zlatne, odbojkašice su otputovale na EUCV 2005. u Tallin u Estoniji gdje su po drugi put u europskoj konkurenciji osvojile sjajno 4. mjesto. Međunarodni je Božićni turnir u košarci i odbojci 2005./06. u Dubrovniku stoga bez iznenađenja naše odbojkašice ukrasio zlatom. Na spektaklu državnog prvenstva u Umagu 2006. broj medalja već se popeo na osam, uglavnom u korist bronce, a slijedeće, 2007. godine iz Splita nam s državnog prvenstva stiže devet medalja, od čega četiri zlata i četiri srebra. S domaćim zlatom u rukama rukometaši na europskom prvenstvu u Poljskoj zastaju na 11. mjestu, a odbojkašice na EUCV-u 2007. u Rijeci stižu do valjda im suđenog 4. mjesta na europskim prvenstvima. Od sedam medalja s državnog prvenstva u Puli 2008. istaknimo dva zlata, ona odbojkašica i rukometaša.

 

Od međunarodnih sudjelovanja ne treba izostaviti i one konferencijskog tipa. Hrvatska je delegacija sudjelovala na Generalnoj skupštini FISU-a u Bangkoku, u Thailandu kolovoza 2007., kada se bilježi i hrvatsko učešće na najvećem športskom natjecanju u studenata uopće, Ljetnoj univerzijadi, također u Bangkoku. Pomenimo i međunarodne športske konvencije u Mariboru 2005. i u Splitu 2007. te Generalnu skupštinu EUSA-e u Beogradu prosinca 2007. Obilaženje pomenutih skupova urodilo je i plodom, te je Hrvatska po prvi put dobila predstavnika u međunarodnim organizacijama sveučilišnog športa. Naime, Haris Pavletić, s obzirom da je u međuvremenu postao i doktorom medicine, izabran je za člana Medicinske komisije FISU-a te za predsjednika Medicinske komisije pri EUSA-i.

 

Na temelju procjene sad već iskusnog rukovodstva Savez je spreman upustiti se u nove kapitalne projekte. Istaknimo pripreme za dvije važne kandidature: za Europsko sveučilišno prvenstvo u rukometu 2011., te za Svjetsko sveučilišno prvenstvo u odbojci na pijesku 2012. U pripremi je i Europsko sveučilišno prvenstvo u bridge-u koje će se održati u kolovozu 2009. u Opatiji s učešćem preko 250 sudionika sa 25 europskih sveučilišta iz 15 zemalja. U pripremi je i izrada velike baze podataka StudBank kojom bi se obuhvatilo oko 12 000 studenata Sveučilišta u Rijeci. Potreba za bazom podataka ukazala se nakon procjene da većina studentske populacije raspolaže sa nedovoljnom količinom informacija o mogućnostima vlastitog učešća u studentskom športu. Time ne samo što Sveučilište ne raspolože svim svojim športskim potencijalima već bi se i neki studenti mogli s pravom osjetiti zakinutima. Konačno, u pripremi je i tisak prvog broja Unisporta, prvog sveučilišnog športskog časopisa u Hrvatskoj kojeg, ako ovo čitate, zasigurno već imate pred sobom.

 

Nakon uvida u sve širi krug djelatnosti RŠSS-a ne iznenađuje zaključak da se ovako, kao dosada, isključivo volonterskim radom takav nivo kvalitete više ne može podržavati. Volonterima je teško nametati obaveze i odgovornosti, a nerijetko je i nekorektno ako se uzme u obzir prethodno pominjani apsurd ignoriranja vrijednosti studentskog aktivizma i odsustvo bilo kakvog formalnog vrednovanja učešća studenata u razvoju sveučilišta. A volontiranje u športskim i studentskim udrugama uopće, tko nije probao sigurno ne zna, oduzima jako mnogo vremena i energije. Opseg posla u nekim segmentima zapravo i objektivno nadmašuje mogućnosti redovitih studenata te iziskuje svakodnevni rad na puno radno vrijeme. Nadalje, neke kompetencije u tom sve kompliciranijem poslu već zadiru u sferu kontinuiranog obrazovanja, a odveć prolazna priroda pojedinačnog studentskog prisustva u studentskim tijelima – čast izuzecima – ne može ići ukorak s istim. Stoga u RŠSS-u postoji nasušna potreba za stalnim radnim mjestima, a to su zasada funkcije glavnog tajnika i športskog direktora. Ishodišni je problem pitanje financiranja. Savez naime nema proračun unutar kojega bi mogao slobodno manipulirati sredstvima sukladno razvojnim planovima i iznenadnim potrebama, već raspolaže isključivo projektnim novcem čije stavke nisu odveć rastezljive.

 

Konačno, želimo se zahvaliti mnogima vama koji ste požrtvovnim radom doprinijeli opisanim uspjesima, a niste poimence spomenuti. Popis je dugačak i zasigurno bi bio manjkav, te bi se slučajno ispušteni s pravom mogli naći uvrijeđenima. Stoga smo zahvale limitirali na imena bez kojih se zaista nije moglo.